Povijesni pregled osnivanja Sabora


Ove godine navršilo se stoljeće i pol otkako je nakon ukidanja neoapsolutizma Veljačkim patentom 1861. uveden parlamentarizam u Austrijskoj Carevini. Iste su godine održani i prvi izbori te odlučeno da Pokrajinski sabor zasjeda u Poreču, čime je taj grad postao glavnim gradom Istre.

Navedene promjene označile su novo doba u povijesti Poluotoka. Istra, koja je tada obuhvaćala i Krk, Cres i Lošinj, dobila je nov ustavni status kao Istarska markgrofovija u sastavu krunovine Austrijsko primorje, što je značilo da je stekla pravo utemeljenja zemaljskoga sabora i vlade. Ukidanje neoapsolutizma donijelo je veću samostalnost pokrajini, ubrzalo njezin gospodarski razvoj i pridonijelo razvoju višestranačkog političkog života. Druga polovina XIX. st. vrijeme je dubokih društvenih i gospodarskih preobrazbi koje obično nazivamo modernizacijom, a najsnažnije su obilježene industrijalizacijom, širenjem pismenosti, izgradnjom prometnica i uopće većom mobilnošću stanovništva, rastom gradova, nastajanjem radničke klase i radničkog pokreta, migracijama iz sela u gradove i prodiranjem gradske kulture na selo, ali i oblikovanjem međusobno suprotstavljenih nacionalnih ideologija. Nastanak i razvoj parlamentarnog političkog sustava, političkih stranaka, prvih profesionalnih političara, prvih parlamentarnih kriza i dr. također obilježavaju to razdoblje. Osim toga, na lokalnoj su razini širenju moderne političke svijesti svakako doprinosile i periodične predizborne borbe za općinska vijeća.

Istarski pokrajinski sabor imao je 30 zastupnika – 27 izabranih na parlamentarnim izborima i 3 koja su to postajala na temelju položaja na kojemu su se nalazili (riječ je o trima biskupima s ozemlja Markgrofovije: tršćansko-koparskom, porečko-pulskom i krčkom). Izborni je sustav nalagao da se 5 zastupnika bira među veleposjednicima, 8 među predstavnicima gradova, dvojicu među članovima trgovačko-obrtničke komore i 12 među predstavnicima seoskih općina. Riječ je o kurijalnome izbornom sustavu, prema kojemu se biraju zastupnici četiriju kurija, a pravo glasa nije bilo opće nego je bilo vezano uz visinu plaćenog poreza, zbog čega je moglo glasovati tek 8 % stanovništva. U Zastupnički dom Carevinskog vijeća Monarhije Istarski je pokrajinski sabor isprva slao dva predstavnika, a kasnijim je reformama izbornog sustava taj broj povećavan. Zastupnici su birani na 6 godina, a Saborom je predsjedao pokrajinski kapetan kojega je imenovao car izabravši ga među zastupnicima. Iz redova zastupnika birani su i članovi Pokrajinskog odbora (4-8 članova), izvršnoga tijela Pokrajinskoga sabora, a pokrajinski kapetan bio je ujedno i predsjednikom Pokrajinskog odbora. Prvi izbori za Sabor održani su od 21. do 26. ožujka, a prva saborska sjednica 6. travnja 1861.

Utemeljenje pokrajinskog parlamenta označava prekretnicu u povijesti Istre XIX. stoljeća. Iako je samo malen dio stanovništva mogao sudjelovati u biranju pokrajinske vlasti, ipak je to bio značajan napredak u odnosu na prethodno doba neoapsolutističkog političkog uređenja i predstavlja početak parlamentarnog života u Istri. Za sam Poreč, pak, taj događaj također predstavlja veliku prekretnicu jer je uzrokovao snažan poticaj razvoju grada iz oronulog ribarskog mjesta u pokrajinsko sjedište u kojemu se podrazumijeva viša razina kulturnog, političkog i gospodarskog života.


Organizacija i ciljevi Međunarodnog znanstvenog skupa u Poreču

Istarsko povijesno društvo u suradnji sa Zavičajnim muzejom Poreštine organiziralo je povodom 150. godišnjice tih događanja međunarodni znanstveni skup od 13. do 15. listopada 2011. Na skupu su izlagali hrvatski, slovenski, talijanski i drugi povjesničari (i znanstvenici povijesti bliskih znanosti) koji se bave političkim, društvenim i gospodarskim razvojem Istre u drugoj polovini XIX. stoljeća. Treba istaknuti da nije bilo riječi samo o parlamentarnom, tj. političkom, životu onoga vremena, nego i o svim sastavnicama društvenoga razvoja devetnaestostoljetne Istre, od kojih su se mnoge odrazile na rad Istarskog pokrajinskog sabora. Skup je održan u Istarskoj sabornici u Poreču jer je to bez sumnje najprikladnije mjesto za obilježavanje navedene obljetnice.

Ciljevi programa bili su dostojno obilježavanje 150. godišnjice uvođenja parlamentarizma i višestranačja, njegovanje tradicija demokratskog društva, upoznavanje šire javnosti s društvenom, političkom i gospodarskom prošlošću Istre toga doba i znanstveno vrednovanje mjesta i uloge Istarskog pokrajinskog sabora u istarskoj povijesti druge polovine XIX. stoljeća.

Ciljne skupine ovoga projekta bile su, osim znanstvenika koji se bave prošlošću Istre i studenata, svi zainteresirani za zavičajnu povijest i njegovanje parlamentarizma i stečevina demokratskog društvenog sustava. Ostvareni su očekivani rezultati u smislu nove znanstvene spoznaje o prilikama tog vremena, podizanje znanja u široj javnosti o nastanku i razvoju zavičajnih demokratskih ustanova te jačanje svijesti o potrebi njegovanja parlamentarizma i višestranačja kao najboljeg poznatog oblika društvenog uređenja.

Zbornik radova sa skupa objavit će se 2012. godine


Izvještaj sa skupa (Mihovil Dabo):


U znanstvenim su prikazima prošlosti često mnoge pojedinosti prepuštene čitateljskoj imaginaciji. Savjesni će povjesničar, ponekad i protiv volje, zauzdati interpretativni zanos i spisateljsku inventivnost, ograničavajući se na skrupuloznu analizu dostupnih mu izvora, kako iz istraživačkih voda ne bi suviše očito zagazio u književne. Poprišta povijesnih zbivanja, pak, nerijetko dijele sudbinu rashodovanih kulisa: vrijeme malo kad iskazuje milost spram materijalnih ostataka, a nasljednici pragmatično na razvalinama prošlosti krče prostor vlastitim potrebama. Sudionici međunarodnog znanstvenog skupa 150 godina od uspostave Istarskog pokrajinskog sabora u Poreču, održanog od 13. do 15. lipnja, nisu se, međutim susreli s navedenim zaprekama, jer se tridesetak izlagača, pred zainteresiranom publikom, okupilo na najprikladnijem mjestu: u porečkoj Istarskoj sabornici. Iako je nekadašnja politička arena Markgrofovije Istre tijekom dvadesetog stoljeća osvježena s nekoliko konzervatorskih zahvata o kojima je, uobičajeno elokventno, posljednjeg dana simpozija govorio Ivan Matejčić, vrijedi naglasiti kako su izlagači ipak bili u prilici o povijesnom vremenu govoriti u prilično očuvanom izvornom povijesnom prostoru.

Ako je prostorni kontinuitet prva značajka skupa, druga je, naizgled paradoksalno, očiti diskontinuitet u ozračju. I površnim je poznavateljima istarske povijesti devetnaestog stoljeća znano kako je porečka Sabornica desetljećima bila žarište nacionalnih trvenja koja su višekratno kočila kvalitetniji rad pokrajinskog parlamenta. Nasuprot tome, hrvatski, talijanski, slovenski i poljski znanstvenici tijekom tri su dana u iznimno kolegijalnoj atmosferi izlagali stavove i zaključke o odabranim pitanjima, a razmjena je mišljenja beziznimno bila utemeljena na snošljivosti primjerenoj akademskom okruženju. Navedeno je tim važnije, uzme li se u obzir kako proučavanje novije istarske prošlosti do danas nije u dovoljnoj mjeri izašlo izvan nacionalnih okvira. Porečki je skup, stoga, potrebno promatrati u kontekstu, posljednjih godina učestalih, pokušaja nadilaženja suvišnih mentalnih granica. Plodne diskusije proteklog vikenda pokazale su kako upoznavanje tuđeg mišljenja za sobom ne povlači odustajanje od vlastitih nazora ili krivotvorenje prošlosti, nego, štoviše, pruža priliku uzajamnom obogaćivanju povijesnih spoznaja.


Foto: www.iprss.hr
Porečko je okupljanje od početka zamišljeno na razmjerno širokoj osnovi koja bi omogućila što većem broju istraživača da predstave svoje znanstvene dosege. Skup je, stoga, kroz osam cjelina, očekivano ponudio tematsko šarenilo kojim su dotaknute mnoge sastavnice onodobnog života Istre i okolice. Obuhvatnošću se istaklo uvodno predavanje akademika Petra Strčića kojim je skiciran kontekst djelovanja Istarskog sabora, a uslijedilo je desetak izlaganja, uglavnom svedivih na zajednički nazivnik političke povijesti. Tako je Diego Redivo nazočnima nastojao približiti fenomen iredentizma, Nevio Šetić podcrtao je svjetonazorsku povezanost hrvatskih političara u Istri s onima u banskoj Hrvatskoj, Stipan Trogrlić rezimirao je svoja višegodišnja istraživanja o kompleksnom odnosu Katoličke crkve spram nacionalnih i političkih trzavica, a Roberto Spazzali oslikao je osebujan razvoj istarskog socijalizma. Izvan istarskih okvira, ali ne predaleko, izišao je William Klinger obrazlažući položaj Rijeke sredinom devetnaestog stoljeća, dok je Carlo Ghisalberti pažnju poklonio odnosu talijanskih podanika Habsburške Monarhije spram nastanka Kraljevine Italije. S potonjim je izlaganjem lako povezati ono Giovannija Radossija o talijanskim konzularnim predstavništvima na istočnom Jadranu između 1867. i 1915. godine. Dok su navedeni radovi uglavnom oslikavali šire prostorne i vremenske okolnosti, tri su se izlaganja, svako na svoj način, izravno bavila nacionalnim sukobima u Istarskom saboru: kancelar Biskupije porečke i pulske, Ilija Jakovljević, naznačio je osnovne smjernice koje su vodile biskupa Dobrilu tijekom njegovog kratkog, ali bogatog angažmana u političkom životu Pokrajine i Monarhije, Salvator Žitko ukazao je na dominantne uzroke političkih antagonizama na prijelazu iz devetnaestog u dvadeseto stoljeće, a Antoni Cetnarowicz prikazao je dugotrajnu i uglavnom bezuspješnu borbu za uvođenje ravnopravnosti hrvatskog i slovenskog jezika u Istarskom saboru. Referat potonjeg poljskog povjesničara svojom je kvalitetom bio, ujedno, najboljom najavom skorog hrvatskog prijevoda njegove knjige o narodnom preporodu u Istri između 1860. i 1907. godine.

Druga je polovica skupa donijela odmak od usko političkih pitanja, skrenuvši, među ostalim, pažnju i na teme kojima se historiografija, nažalost, dosad bavila samo iznimno. Alida Perkov, jedina predstavnica ekonomske struke na skupu, ukazala je na važnost rovinjske Trgovinske i industrijske komore Istre, Rino Cigui svrnuo je pozornost okupljenih na poticaje što ih je Istarski sabor pružao poboljšanju higijenskih i zdravstvenih prilika, a Denis Visintin na proces modernizacije istarske zemljoradnje o kojem je višekratno raspravljano u pokrajinskom parlamentu. Nadja Terčon usredotočila se na važnu ulogu pomorstva u prošlosti Pirana i sjeverozapadne Istre, a sadržajno su se uklopila i izlaganja Elene Uljančić-Vekić o rješavanju vodoopskrbnog pitanja u Poreču između 1880. i 1910. te Raula Marsetiča o razvoju modernih groblja, pri čemu je naglasak, uz korisne slikovne priloge, stavljen na pulski Monte Ghiro.

Nakon gospodarstva, nekoliko se sudionika svojim referatima dotaklo raznorodnih kulturnih sadržaja. Osim o nemalim problemima što su nalijegali na istarsko školstvo sredinom devetnaestog stoljeća, slušateljstvo je, prilogom Marina Budicina upoznato s tiskarskom djelatnošću obitelji Coana u Poreču i Puli, a Maja Polić okrenula se nezamjenjivoj ulozi čitaonica u širenju nacionalne svijesti među istarskim Hrvatima. Kristijan Knez povezao je napredak u proučavanju istarske prošlosti s promišljenim aktivnostima Istarskog sabora i Zemaljskog odbora.

Tijekom posljednjeg dana, Giuseppe de Vergottini okupljenima je približio aktivnost svojih porečkih predaka u kontekstu razvoja talijanskog nacionalnog identiteta, Gaetano Benčić okrenuo se intrigantnoj biografiji Gian Paola Polesinija, a Pietro Zovatto u svoja je dugogodišnja istraživanja vjerske i crkvene povijesti uklopio izlaganje o koparskom svećeniku Lorenzu Schiaviju. Skup je primjereno priveden kraju izlaganjem Egidija Ivetica koji je, polazeći od dosega, ali i ograničenja istarske historiografije u desetljećima prije Prvog svjetskog rata, naglasio važnost koju za današnjeg povjesničara ima sagledavanje “šire slike”.

Znanstveni simpozij o Istarskom pokrajinskom saboru, organiziran kroz suradnju Istarskog povijesnog društva i Zavičajnog muzeja Poreštine, a uz podršku Istarske županije i Grada Poreča, urodio je brojnim zanimljivim prilozima, sadržajnim raspravama i, što je zasigurno najvažnije, poticajem da se s organizacijom sličnih skupova nastavi i u budućnosti. Poticajna bi, svakako, trebala biti i višekratno izražena želja da povjesničari u idućim godinama više pažnje poklone zanemarenoj arhivskoj građi Pokrajinskog sabora koja se čuva u Državnom arhivu u Rijeci, a raznolikim i bogatim sadržajem idealan je temelj boljem poznavanju ne tako davne istarske prošlosti.