1884. – Inicijativni odbor “Societa Istriana di Archeologia e Storia Patria” je podnijelo predstavku o legalnom priznavanju društva. Odbor čine: Andrea Amoroso, Bernardo Benussi, Giovani Cleva, Carlo de Franceschi, Felice Glezer, Nicolo Rizzi i Andrea Scampicchio. (MARCELLO BOGNERI)
1887. – Prva brodica udruge “Pietas Julia” je puštena u vodu. To je jedna elegantna “scappavia” pod imenom “Sergio” u čast antičkih Rimljana. Brodica je napravljena u udruzi i služiti će samo za školovanje mladih veslača. (MARCELLO BOGNERI)
1895. – Svi ratni brodovi koji su se našli u luci kao i sve gradske javne ustanove razvili su zastave s crnom vrpcom u povodu bečke sahrane nadvojvode Alberta. (MARCELLO BOGNERI)
1899. – U Galižani je oformljena Cassa rurale di prestiti e de risparmio, uz one u Šišanu i Momjanu treća te vrste u Istri. (MARCELLO BOGNERI)
1918. – Dopis iz Istre. Kanfanar. Naš mnogočasni župnik dekan pop Niko Šutlić dobio je jučer u tri i po sata po podne iz ruku visokog gospodina tvrđavnog povjerenika baruna Hohenbrucka srebrni križ 2. razreda za civilne usluge. Svečanosti je prisustvovao vladin upravitelj kanfanarske općine gosp. Dr. Ivo Mrakovčić, čitavo svećenstvo dekanata i mnogobrojni puk. Zaslužnom svečaru naše čestitke! (HRVATSKI LIST)
1924. – Iz Pomera. “Istarska Riječ” je donijela jedan dopis iz Pomera u kome se mi Pomerci tužimo radi ukinuća našega jezika u crkvi i radi osnovanog ženskog pjevačkog zbora koje ne pjeva u redu. U tom dopisu nije nanešena nikakva uvreda za ovdašnjeg župnika. Unatoč toga on se je na taj dopis veoma uznemirio te ga je čitao pred oltarom i napadao s tog svetog mjesta. Najinteresantnije je to da je te nedjelje napao dotičnu osobu u srpsko-hrvatskom jeziku, ali da bi propovijedao riječ božju u dotičnom jeziku to ne zna. (ISTARSKA RIJEČ)
1926. – Iz Račje Vasi. Nek se čuje i naš glas. Kod nas okreću stvari na bolje. Ljudi počinju da uvidjaju kuda su ih par odmetnika vodila, a naš “komesar izvan općine” nema kod nas već mnogo pristaša. Otvaramo oči i priznajemo da su susjedna sela nas po pravici krivo gledala. Ono neko oduševljenje za munturu i lumpanje, sve nas više ostavlja, postajemo hladni i odviše. Pa tako i treba naučila nas bijeda i nepravda. Pust je prošao medju bez velike buke i to znači da smo postali pametniji i hladniji. (ISTARSKA RIJEČ)
1927. – Iz Kanfanara. Vol napao ženu i teško je ranio. Jednog dana rano ujutro otišli su na rad u polje Kata Preuc stara 38 godina i njezin muž. Sobom su uzeli voz u koji su bili zapregnuti jedna krava i jedan vol. Kad su došli na polje puste goveda na pašu. Nije prošlo nego par minuta, kadli vol, koji je do tada bio miran počne bijesno skakati. Najedanput se ustrči naprama ženi u namjeri da je udari rogovima. Žena je počela vriskati htijući da izbjegne opasnosti, ali nije uspjela. Vol dotrči te je rogovima tako grozno udari u leđa da je žena odmah pala na zemlju u krvi. Zatim je nastavio s trčanjem po polju. Muž koji je sve to vidio odmah dođe u pomoć ženi i podigne je. Bijesna životinja tako jako je udarila ženu da joj je razbila hrptenicu i prouzročila veliku ranu. Ženi su pružili prvu pomoć i odveli je u puljsku bolnicu. Nalazi se veoma u očajnom stanju. (ISTARSKA RIJEČ)
1947. – 60-godišnju staricu Fumu Jelenić iz Modrušani naučio je unuk čitati i pisati. “Nikada u svom životu nisam bila tako umorna, ali ni tako vesela” rekla je starica Fuma Jelenić iz Modrušani, kada je prvi put u životu uspjela napisati svoje ime i prezime. Fumina kuća je daleko od mjesta gdje se održava tečaj za nepismene u Modrušanima pa ne može ići, ali je pozvala svog unuka koji ide u treći razred osnovne škole da je nauči čitati i pisati. I tako sada navečer uz petrolejku unuk uči svoju baku. Baka svladava uz pomoć unuka slovo po slovo i tom svojom upornošću sa znanjem može služiti primjerom svima. Nije sramota biti nepismen, ali je sramota ostati nepismen sada, kada u slobodi može svako učiti. (ISTARSKA RIJEČ)