1882. – Pulski gradonačelnik Barsan, svi uglednici i brojni građani su potpisali molbu upućenu caru u kojoj se kaže da bi trebalo osnovati gimnaziju s 8 razreda, na talijanskom i njemačkom jeziku, koji su neophodni za sve koji rade na javnim mjestima u ovoj provinciji. Vlada se s tim složila i odlučila da utemelji u Puli takvu gimnaziju. (MARCELLO BOGNERI)
1888. – Kontraadmiral Rohrscheit je imenovan komandantom Arsenala, kao nasljednik kontraadmirala Manfronia. (MARCELLO BOGNERI)
1887. – Redka starost. Iz Lindara pišu nam da su tamo zakopali 5. t. m. Jurja Jugovca, starca od 102 godine. Dični taj starac sačuvao je do svoje smrti čisto i neokaljano lice. Ljubio je svoj rod i jezik, bio je prava hrvatska korenika. Kod posliednih izborah za carevinsko vijeće dao se je dopeljati u Pazin da uzmogne glasovati za hrvatskog predloženika. Svevišnji dao vječni pokoj toj plemenitoj duši! (NAŠA SLOGA)
1914. – Umro je u Berseču župnik pop Rajmund Jelušić, Dobrilin učenik, pravi rodoljub u punom smislu te riječi. (ISTARSKI SPOMENDANI ERNESTA RADETIĆA)
1920. – Bijeg dvoje zatočenika zatvora. Poznato je da je prije pet mjeseci pobjeglo 6 zatočenika zatvora “Clivo della Carita'”. Ustanovljeno je da su jučer pobjegla još dvojica: sedamnaestogodišnji Komparich Carlo i pedesetogodišnji Sugar Giorgio. Dvojica su već duže vrijeme, metalnim pomagalima, pokušavali rezati željezne šipke koje su bile na prozoru i napokon jučer dokrajčili misiju i prerezali ih. Pomoću svezanih plahta spustili su se u dvorište zatvora te kamenom razbili lokot na glavnim vanjskim vratima i pobjegli. (L’AZIONE)
1928. – Iz Roča. Naš novi župeupravitelj ukinuo je bez ikakvog razloga jedan naš lijepi i sveti običaj, običaj bez kojeg nema božićne radosti ni svečanosti ponoćnice, a to je pjevanje “U sej vrime godišta”. Kad se je čitava crkva spremila da punim grudima zaori, kao uvijek do sada, tu svetu pjesmu zabrujile su orgulje i na njima pjevači sa jednom latinskom pjesmom po napjevu stare “U sej vrime godišta”. Ljudi su ostali zapanjeni ovom promjenom pa je vrlo malo ljudi išlo “na ofer”, tj. pridolazilo i cjelivalo Djetića. Ne znamo da li je ta promjena uslijedila odredbom biskupskog ordinarijata, mjesnih ili viših vlasti ili pak samovoljom župeupravitelja. (ISTARSKA RIJEČ)
1936. – Lijepa naša Istra. Labin. Pogledaj tvrde ove zidine. Bog znade tko ih je gradio, no našom su krvlju zalivene. U tim se zidinama skrivahu Mlečani koji su gospodarili našim narodom svuda naokolo. Grabili su gdje su stigli, ali su zato i mnogu gorku progutali. Upravo se ovih dana dne 19. siječnja navršuje 403 godine što su junački Uskoci jedne noći udarili na taj grad s osam stotina momaka i skoro ga svega spalili. Iza toga pošli su na obližnji grad Plomin, tamo posmicali Mlečane i utvrdili se u gradu. Mletačke galije dohrlile. Uskoci su im vještim pucanjem iz topova s gradskih zidina potopili tri galije i raspršili vojsku. Mlečani su odjurili glavom bez obzira u Zadar. Sto se je gospodara izmijenilo. Sto silnika izredalo. I svi su nestali kao da ih nikada ni bilo nije. Ali narod je ostao. I ovo će proći što ga danas tišti. Na vjetru će vijoriti poderana crna košulja da plaši ptice u žitu. (MALI ISTRANIN)
1959. – Ki će pokle njega delati roženice? Mirovo je ime vezano uz roženice taj nadaleko poznati instrumenat. Kud god krenete na bilo koju feštu, smotru ili festival folklora naći ćete Marčance kantadura čana Buića i svirca Miru Blažinu koji se u takve dane rijetko odvajaju od svojih roženica ke sviraju na tanko i debelo zavisno od partnera. Ali, Miro nije samo dobar svirač na roženice on je i njihov najbolji stvaralac i mislit će te jedini u Istri dok vam Miro ne otkrije tajnu da roženice delaju još dva čovika. To su neki Petešljar iz Petešljari i jedan seljak iz Savičente. Roženice koje Miro izrađuje vrlo su dobre kvalitete, vidi se solidan posao kao da su napravljene na suvremenim strojevima. Međutim, u maloj radionici kraj klasične stolarske klupe oko koje se vrzmaju Mirov sin i zet obavaljajući sitne poslove. Već preko dvije stotine godina stoji drvena tokarska klupa koju je izradio Mirov djed još dok je bio mladić. Ta tokarska klupa kao i roženice predstavlja kuriozitet jer tu u radionici kad se pokrene veliki kameni kotač koji pomoću kožnatog remena stavlja u pokret mehanizam na već natrulim drvenim traverzama klupe prkosi ona najnovijim stolarskim napravama. Djed Mirov poznati kolar i stolar montira je svoju tokarsku klupu i Martinov otac Mate bio je cijenjen kolar i stolar, a prije svega munjen za roženice što je u mlađim danima bilo prešlo i na Mira. Izgleda da će se baš na Miru prekinuti nit koja je porodicu Blažina iz koljena na koljeno vezala uz roženice. (GLAS ISTRE)