1915. – Talijanski hidroavioni bombardiraju austrijski razarač koji se nalazi u Fažanskom kanalu. (MARCELLO BOGNERI)
1920. – Pulski dnevni list “L’Azione” širi sljedeći poziv: „Građani! Pokažite nacionalnu solidarnost i iskažite tugu zbog barbarskog ubojstva naših mornara u Splitu tako da vaše kuće uresite crnom zastavom.” (MARCELLO BOGNERI)
1924. – Ovih dana je u brodogradilište Scoglio Olivi izveden jedan zanimljiv pokus, pod nadzorom inženjera Postogne. Radi se o podvodnom rezanju pomoću plamena na dubini od 3 m. Postignuti su odlični rezultati: izrezan je lim debljine 19 mm u dužini od 20 cm. Izvođač eksperimenta bio je g. Leiter, inspektor brodogradilišta. (MARCELLO BOGNERI)
1930. – U pulskoj Gradskoj bolnici prof. Ezio Polacco po prvi puta je izveo transfuziju krvi. (MARCELLO BOGNERI)
1925. – Iz Čepića. Dne 26. junija bila je u Čepiću ustanovna skupština “Konzorcija za isušenje jezera i uređenje rijeke Raše i pritoka”. Mi seljaci, koji imademo zemlju uz jezero, Rašu i pritoke, moramo biti članovi te zadruge. Dobro je i pohvalno da se gospoda brinu za isušenje jezera, ali mi ne znamo koje su naše dužnosti i prava u toj zadruzi jer italijanski ne znamo, a nijedan od gospode nije nam to rastumačio u našem jeziku, ma ni samo jednu riječ. Mi želimo da se ovo provede i molimo da nam se štatut zadruge dade i u našem jeziku da znamo na čemu smo, a ne da nam se samo kaže: Paga šćavo. (ISTARSKA RIJEČ)
1928. – Jedna osuda. Puljski je tribunal na svojoj raspravi od 26. julija osudio optuženog bivšeg predsjednika čitaonice u malom seocu Podbregu kod Buzeta, postolara Antuna Rašpolića, na zatvor od dva mjeseca i pol te globu od 1.666 lira. Tužba i osuda se temelji na tomu što je ukinuta čitaonica kao društvo bila pogibeljna za državu (pericoloso per lo stato). Branitelj je navadjao da je rečena čitaonica bila samo čitaonica u selu od 5-6 kuća gdje se čitalo “Ist. Riječ” i “Edinost” te “Azione”. Njegov suoptuženik, potpredsjednik sada ukinute čitaonice Joakim Rašpolić, bio je naprotiv riješen svake krivnje budući samo predsjednik odgovara za društvo. (ISTARSKA RIJEČ)
1929. – Što nam pišu iz Istre? Dračevac kod Poreča. U nedjelju u 11 sati prije podne udario je grom u kuću seljaka čura Prekalja. Grom je udario u dimnjak i kroz ognjište je prešao u staju gdje je bila jedna mazga i jedna svinja. U kuhinji je u onaj čas bila cijela Prekaljeva obitelj. Obitelji se, hvala Bogu, nije dogodilo ništa slaboga. Svi su se jako prestrašili. Strijela je, međutim, oštetila mulu u staji te svi sudimo da će crknuti. Svinja je ostala neozlijeđena. (ISTARSKI LIST)
1930. – Izgorio mlin u Baderni. Tko god je prošao cestom koja vodi iz Pazina u Poreč ili onom koja ide iz Trsta u Pulu morao je stati da se na križanju tih cesta u Baderni nadivi ogromnom paromlinu koji je još davno prije rata podigao u Baderni, kao centru bogate Vlašije, žminjski bogataš Karlo Peteh, uloživ u nj ništa manje nego četrdeset hiljada mirnodopskih forinti. Ali čini se da je taj mlin od svog začetka nosio nesreću svim svojim vlasnicima. Pokojnog Peteha taj je mlin upropastio: zapravo ne mlin koliko špekulacije s magjarskim kukuruzom. Da se spasi njegov ga je sin potpalio, ali osiguravajuće društvo nije osigurninu isplatilo u gotovom, nego mu je na istom mjestu sagradilo drugi još veći i još veličanstveniji mlin. No, mlin je otišao na bubanj. Kupio ga je za bagatelu neki seljak Goča iz Žbandaja. Kad se upisao u fašiste, naši seljaci mu nisu više htjeli u mlin nego su radije vozili žito u Tinjan te je i on morao zatvoriti mlin, a ovih je dana mlin planuo. (ISTRA)
1930. – Proces protiv dr. Vratovića i drugova. Vođa polit. društva “Edinost”, koji je poslije Gortanove smrti uapšen zajedno sa svim članovim redakcije “Istarske riječi”, trebao je ovog mjeseca imati proces pred posebnim tribunalom u Rimu. Talijanske novine o tom mramorkom šute. Dr. Vratović je strašno oslabio i skoro oslijepio. Iako mu apsolutno ništa nije dokazano (mi ni danas ne znamo zašto su ga uopće zatvorili), pogovara se da će biti u svakom slučaju osuđen na najmanje 15 godina tamnice. (ISTRA)
1930. – Pjesma živog naroda. I puklo je silno polje. Svuda razvaline. Sunce se smije s neba, a dva se učenjaka pravdaju nad razvalinama. Prvi veli: “To je latinska zemlja. kopajte moj gospodine, to kamenje i svud ćete naći tragove rimske dobe, svuda latinske natpise na drevnim pločama.” “Onaj se drugi učenjak podsmjehuje i uvjerava stranac tuđinca da je to njemačka zemlja. I šire se njihovi: -Ma signore. – Aber mein Herr. A sitna zelena travica raste po kamenju, buji nov korov, cvate divlje cvijeće. Malo podalje poleglo bijelo stado. Pastir mu na fruli prebire tugaljivu pjesmu, a u njoj nema ništa latinskoga ni zere teutonskoga. Odzivlje mu se pastirica, širi se popijevka: Da sam ruža, ja bih znala, ja bih znala gdi bi cvala, a hrvatska pjesma živog naroda ori se nad razvalinama, nad mrtvim slavom. (ISTRA)
1947. – Iz Baderne. Najveća nevolja koja bije Istru, a pogotovo zapadne i južne krajeve, je nestašica vode koja se odmah gubi pod zemljom. Još prije prvog svjetskog rata vršila su se u nekim krajevima istraživanja podzemnih voda. Zagrebačke novine “Novosti” 1914. donose: “Gospodarsko društvo u Baderni u Istri obratilo se na C. i kr. hidrografski ured u Ljubljani i istraživanje povjerenstva rečenoga zavoda pokazalo je nedaleko Baderne živu vodu, 4 m širok potok, kojega su mogli slijediti jedan kilometar daleko. Najbliže mjesto do vode je u nekoj dolini oko 50 m dubine, 700 m zračne crte od Baderne.” Pučanstvo ovog kraja danas bi se sigurno drage volje odazvalo na dobrovoljni rad na kopanju zdenaca i tako bi narod došao do žive vode. (ISTARSKA RIJEČ)