Slideshow shadow

Nezakcij

Povratak na prethodnu stranicu


Nezakcij (Vizače; lat. Nesactium), arheol. nalazište na brežuljku Glavica kraj Valture, istočno od Pule.

Prapovijest. Gradinsko naselje postojalo je od brončanoga i željeznoga doba. Njegov položaj nad plodnom dolinom i zaljevom Budava većim je dijelom prirodno zaštićen strmim obroncima i vododerinama. Rub platoa bio je opasan bedemom, koji je ostao dio obrambenoga sustava i kroz ant. i kasnoant. razdoblje. Izvan linije zidina, na obroncima, prepoznatljive su još dvije uske terase, vjerojatno zone prapov. naselja. Visok nasip, koji prekriva tri paralelna suhozida, štiti prodor u naselje sa zapadne, najpristupačnije strane. U pokusnim iskopima J. Mladin nazvao je prostor između istočnog i sr. zida smetište, dok je onaj između središnjeg i vanjskog, ist. dijela bedema odredio kao ustrinum. Kroz sjev. kraj nasipa vodi uski hodnik, jedna od mlađih vrata, vjerojatno izgrađena u III.st.pr.Kr., a rim. uređenjem naselja pretvorena u kaptažu za vodu. Izgled prapov. naselja nije poznat, iako je prostrani plato bio posjećivan i nastanjen neprekidno od razdoblja starijega neolitika sve do konačnoga gašenja života na njemu nakon događaja potkraj VI. i na poč. VII.st. Uza zap. obrambeni nasip unutar naselja istražena je tzv. prapovijesna nekropola (114 grobova i grobnica, među kojima je samo jedna s inhumacijom u zgrčenu položaju), otkrivena 1900., ali su željeznodobni grobovi sa žarama dokumentirani i izvan te zone, na širem prostoru naselja (ispod temelja rim. hramova, na području ist. ville urbane). Željeznodobna nekropola sa žarama i bogatim prilozima, datiranim između XI. i IV-III.st.pr.Kr., nastala je na mjestu uništene brončanodobne nekropole, od koje su dokumentirani samo ostatci arhitekture (suhozidovi, ploče grobnih škrinja). Ostatci spaljenih pokojnika, žare i prilozi polagani su u jednostavne jame i prekrivani kamenim pločama ili nakupinom kamenja, ili u kamene škrinje, te grupirani u posebne cjeline. Vrlo rano se pojavljuju grobnice s mnogim višestrukim pokopima. N. kao »prijestolnicu« Histra potvrđuju mnogobrojni i bogati grobni prilozi, koji predstavljaju tadašnje prestižne predmete (importirana daunijska, etruščanska i atička keramika, brončane posude – ciste i kotlići, figuralno ukrašene situle, žezla, lepeze, nakit i dr.) i posebno skupina monumentalne kamene plastike. Skupinu kamenih spomenika čine ploče ukrašene geometrijskim motivima (spirala, svastika, cikcak-vrpca, šrafirani S) i ulomci pune plastike (naga žena koja doji i rađa, nagi konjanik, dijelovi tijela mladića, glava konja, tzv. žrtvenici). Najveći broj nađen je na području nekropole i svi su uvijek bili u sekundarnom položaju, zbog čega se pretpostavlja da je riječ o nadgrobnim spomenicima ili prikazima heroiziranih pokojnika, odn. o spomenicima unutar svetišta posvećenoga kultu mrtvih. Datacija im je zbog okolnosti nalaza također nesigurna. Mladin njihovo rušenje datira potkraj XIII. i na poč. XII.st.pr.Kr., a najčešće su datirani u razdoblje između VIII. i VI.st.pr.Kr.

LIT.: A. Puschi, La necropoli preromana di Nesazio, Relazione degli scavi eseguiti negli anni 1901, 1902 e 1903, Nesazio – Pola, AMSI, 1905, 22; J. Mladin, Umjetnički spomenici prahistorijskog Nezakcija, Kulturno-povijesni spomenici Istre, 5, Pula 1964; K. Mihovilić, Nezakcij, Monografije i katalozi, Pula 2001, 11.

K. Mihovilić

Antika. Spaljena i razorena poslije opsade 177. pr. Kr., gradina vjerojatno nije bila potpuno napuštena, ali je za neko vrijeme izgubila važnost koju je imala u doba histarske samostalnosti. Dosadašnja istraživanja pokazala su tragove naseljenosti tijekom II. i I. st.pr.Kr., ali nije ustanovljeno kada je nastao rimski N. U Augustovo doba već postoji, određen osnovnim gradskim funkcijama, a imao je poseban status unutar agera pulske kolonije, sličan municipiju, s nekim elementima gradske samouprave lokalnoga stanovništva. Prema nekim autorima, to je bila praefectura, a u III.st. epigrafski je potvrđena res publica na postolju kipa cara Gordijana III. I u rimsko doba N. je imao poseban kultni status za potomke pokorenih Histra, mnoga epigrafska svjedočanstava o histarsko-liburnskim božanstvima. U IV. st. (a možda i prije) u Nezakciju je osnovana kršć. zajednica, koja je izgradila dvije crkve s krstionicom. Iako nema pov. vijesti o propasti Nezakcija (spominje se još u Geografiji Anonima Ravenjanina), organizirani gradski život je prestao poslije VII. st. Pretpostavlja se da je to bila posljedica avarskih i slavenskih provala u Istru na prijelazu VI. u VII. st. (599. i 611), te da je N. doživio sudbinu mnogih ant. gradova koji su napušteni. Neki oblik života ipak je na tome mjestu preživio, iako ne zadugo, i samo u improviziranom obliku (ognjišta u ruševinama kasnoant. bazilika). Ime je ipak preživjelo u mjesnoj toponimiji, i u srednjem se vijeku javlja u obliku Mesazo (1243), Isacio (1426) i Ixazio (1520), a od toga potječe i pohrvaćeni oblik Vizače, kako današnji stanovnici nazivaju N. Potraga za Nezakcijem, koji je od doba humanizma bio u intelektualnoj javnosti poznat iz Livijeva opisa opsade i osvajanja, ozbiljnije je započela u XIX. st., a P. Kandler prvi je povezao toponim Vizače s ubikacijom Nezakcija. Arheol. istraživanja su započela 1900., a nalaz natpisa s izrazom res publica Nesactiensium potvrdio je smještaj naselja. Istraživanja su trajala s prekidima do 1914 (P. Sticotti, A. Puschi, B. Schiavuzzi), povremeno između dvaju svj. ratova (A. Degrassi, M. Mirabella Roberti, Giulia Fogolari), te intenzivnije u drugoj pol. XX. st. (B. Marušić, J. Mladin, Kristina Mihovilić, Vesna Girardi Jurkić, K. Džin, Guido Rosada). Središte Nezakcija nalazilo se na zap. strani, na najvišoj točki, i tu su koncentrirane javne građevine. Pronađeni su Forum s trijemom i temelji triju rimskih hramova na Kapitoliju, ostatci termi i nekoliko stambenih kuća, te dvije ranokršć. bazilike dvoranskoga tlorisa s upisanom apsidom (dvojne bazilike). Sjev. bazilika imala je malu krstionicu, a u objema su pronađeni ostatci podnih mozaika.

LIT.: V. Girardi Jurkić, Antički Nezakcij u kulturi i povijesti Istre, Histria Antiqua, 1996, 2; K. Mihovilić, R. Matijašić, Nesactium, Kulturno-povijesni spomenici Istre, 7, Pula 1998; G. Rosada, Oppidum Nesactium, Una città  istro-romana, Treviso 1999.

R. Matijašić


Tekst preuzet iz Istarske enciklopedije (http://istra.lzmk.hr/clanak.aspx?id=1887)


  • Kavran
Nezakcij