Slideshow shadow

Dvigrad

Povratak na prethodnu stranicu





Dvigrad (tal. Duecastelli, Docastelli), ruševine srednjovj. grada u Limskoj dragi kraj Kanfanara, na jednom od glavnih putova od mora prema unutrašnjosti Istre (45°08′N; 13°49′E). Važan pov.-arheol. lokalitet u turist. ponudi općine Kanfanar. Najatraktivnije su ruševine posljednje faze života grada smještenog na uzvisini Moncastello. Na susjednoj stjenovitoj istaci Castel Parentin (zapadno od Moncastela) nalazila se još jedna utvrda, napuštena već u ranom sr. vijeku. Zahvaljujući izvanrednom strateškom položaju, blizini vode i obilju plodnoga tla, područje je naseljeno već u prapovijesti (oblik tipičnoga terasastoga gradinskoga naselja, nalazi keramike). Arheol. nalazi potvrđuju kontinuitet naseljenosti Dvigrada u antici (keramika, oružje, predmeti svakodnevne upotrebe, numizmatika, epigrafski spomenici). U to doba naselje je uključeno u sustav obrane sjev. granice pulskog agera. Podno dvigradskih zidina uočeni su i tragovi ant. puta koji je od Pule preko Bala i Dvigrada vodio u unutrašnjost Istre. Nakon višestrukih epidemija tzv. bubonske kuge potkraj VI. i poč. VII.st. naseljavaju se prve slavenske skupine. U pov. izvorima D. se prvi put spominje 879., kada umjesto pulske biskupije jurisdikciju nad dvigradskom crkvom dobiva akvilejski patrijarhat. Patrijarsi preko svojih feudalnih ovlasti utječu na javni i administrativni život grada nekoliko sljedećih stoljeća. Potkraj XIII.st. posjed nad Dvigradom dobivaju grofovi Gorički, a patrijarh je prisutan samo kao nominalna vlast. Tijekom XIII.st. postupno se mijenja etnička struktura stanovništva dvigradskoga područja, pa unatoč većem priljevu germanskoga stanovništva dominantan uskoro postaje slav. etnik. Tijekom XIV.st. sve je veći utjecaj Venecije, ali ona administrativnu vlast preuzima tek 1413., kada je donesen Statut Dvigradskoga komuna, kojim je stvarno dokinuta patrijarhova vlast. Nakon razdoblja napretka pod mlet. upravom, potkraj XV.st dolazi do nove epidemije kuge, a na poč. XVI.st. i malarije. Istodobno pristiže novi val doseljenika, ugl. izbjeglica pred osmanskim osvajanjima iz Dalmatinske zagore i Hercegovine. U vrijeme Uskočkoga rata između Venecije i Austrije, D. 1615. odolijeva višednevnoj opsadi, ali uništena su okolna sela. Zbog takvih su se prilika stanovnici postupno iseljavali u okolna područja. Oko sredine XVII.st. u Dvigradu živi svega nekoliko obitelji. Napuštanje crkve sv. Sofije 1714. i preseljenje župe u Kanfanar značilo je i konačan kraj kaštela.

Danas vidljivi ostatci najveće su ruševine urbanoga naselja u Istri i pružaju jedinstvenu sliku potpuno očuvanoga tipičnoga srednjovj. grada, tj. kaštela. Grad je opasan dvostrukim obrambenim zidinama, međusobno povezanim trima gradskim vratima. U sklopu unutarnjega zida nalaze se tri kule, koje su u sadašnjem obliku izgrađene tijekom XIV.st. Unutar zidina očuvani su ostatci više od 200 zdanja te pravci komunikacija među njima. Središnjim dijelom naselja, koji je ujedno i njegova najviša točka, dominira crkva sv. Sofije. Istraživanjima je utvrđeno nekoliko građev. faza crkve. U najstarijoj, ranokršć. fazi (druga pol. V.st.), crkva je bila jednobrodna zgrada s upisanom polukružnom apsidom. Potkraj VIII.st. svetišni se prostor dograđuje, te on dobiva tri upisane polukružne apside. U isto vrijeme crkva je oslikana freskama, a nešto poslije (IX-X.st.) s južne su strane dograđeni kapela (krstionica) i zvonik. Svoj sadašnji izgled trobrodnoga zdanja s trima polukružnim upisanim apsidama crkva dobiva u doba romanike (XIII.st.). Tijekom XIV.st. na sjev. strani je dograđena sakristija. Gotičkom razdoblju pripada i šesterostrana, reljefno ukrašena propovjedaonica (danas u župnoj crkvi sv. Silvestra u Kanfanaru). Ispred crkve nalazio se gl. gradski trg, okružen reprezentativnim zgradama – gradskom palačom na ist. strani i prostorima koji su pripadali kaptolu na zapadnoj. Zapadno od bazilike nalazi se niz prostorija vezanih za fortifikacijski sustav, a služile su za smještaj vojne posade. Jugozap. dio naselja čini obrtnička zona, dok je ostali dio popunjen ugl. stambenim prostorima. Kasnoant. i ranosrednjovj. groblje koje je pripadalo naselju nalazilo se uz crkvicu sv. Petra na lokalitetu Kacavanac južno od Dvigrada. Novije groblje, koje je i danas u funkciji, nalazi se podno sjev. dvigradske padine uz crkvu sv. Marije od Lakuća. Crkva je romanička zgrada s polukružnom upisanom apsidom i preslicom na pročelju. Unutrašnjost i zidani baldahin iznad ulaza oslikani su ciklusom fresaka Šarenoga majstora (kraj XV.st.). Isti majstor oslikao je i crkvicu sv. Antuna Opata južno od Dvigrada. U srednjovj. razdoblju na području Dvigrada nalazilo se više od 20 crkava, od kojih su očuvane samo neke. Romanička kapela sv. Ilije nalazi se istočno od Dvigrada. God. 1492. na nadvratniku upućuje na izvedenu pregradnju svoda. Na groblju u Ladićima nalazi se romanička crkva sv. Siksta, sa zvonikom na sjeverozap. uglu. Na sjev. strani Ladića nalaze se ruševine ranokršć. crkve sv. Justa. Ranoromanička crkva sv. Agate između Vidulina i Kanfanara jednobrodno je zdanje s poligonalnom izbočenom apsidom, u kojoj su očuvani ostatci fresaka. Zapadno od nje nalaze se ostatci romaničke crkve sv. Jakova, uz koju je, prema pov. izvorima, prolazila granica između teritorija Dvigrada i Žminja. Važnu ulogu u povijesti Dvigrada imali su i benediktinci, čiji je red na dvigradski teritorij počeo djelovati u drugoj pol. X.st. Osim izgradnje nekoliko samostana, među kojima je najvažniji sv. Petronila, benediktinci su oživjeli taj prostor kultivirajući napuštene terene. Ruševine samostanske crkve nalaze se uz cestu za Kanfanar. Crkva je jednobrodna, s izbočenom pravokutnom apsidom i lezenama na vanjskom zidnom plaštu. U temeljima je očuvana i crkva benediktinskoga samostana sv. Petra u Okovima u Fratriji na Ulišićevoj Stanciji južno od Barata, a pripada rijetkim primjerima romaničkih crkava s trima polukružnim izbočenim apsidama.

LIT.: B. Fučić, Istarske freske, 1963; M. Bertoša, Dvigradsko područje prema nekim dokumentima iz XVI-XVIII.st., Jadranski zbornik, 1969, 7; M. Bertoša, Antroponimija dvigradskog područja 1400-1750, ibid.; isti, Kompleks bazilike Sv. Sofije u Dvigradu, Histria Archaeologica, 1971, 4; isti, Kasnoantičko i ranosrednjovjekovno groblje kaštela Dvigrad, 1970; F. Juroš-Monfardin, Dvigrad: povijesno-arheološka skica, Histria Archaeologica, 30, 1999.

M. Barada


Tekst preuzet iz Istarske enciklopedije (http://istra.lzmk.hr/clanak.aspx?id=1841)


  • Selina
Dvigrad

Fotografije ruševina Dvigrada.