Slideshow shadow

Izola

Povratak na prethodnu stranicu


Izola (tal. Isola), grad na poluotoku, u ravnici između Kopra i Pirana (45°32′N; 13°40′E; 15 m nadm. vis.); 10381 st. (2002), sjedište općine. Povijesna jezgra na nekadanjem je otoku, koji je od XVIII. st. povezan s kopnom; od poč. XX. st. grad se širi prema jugu, nakon II. svj. rata i dalje na predjele Livade (blokovi kuća), naselje Jagodje (2153 st., 2002) (kuće) i ind. zonu Polje. Prema jugozapadu razvija se marina s hotelima i odmaralištima. Rimska naseljenost dokazana je poglavito na obali nekadanjeg otoka, te u Simonovu zalivu i Viližanu. Ranosrednjovjekovni plutej svjedoči o postojanju crkve u IX. st. Car Oton I. podario je 972. mjesto Insula Vitalu Candianu, od 1036. u posjedu je ženskoga benediktinskoga samostana sv. Marije iz Akvileje, a 1082. spominje se župa sv. Maura. U idućim stoljećima bila je u sjeni Kopra (pravo krštenja dobila je tek 1212) i Pirana (pomorska trgovina). Približno 1220-80. samostalna je komuna, potom do 1797. mletačka (od pol. XVI. st. podestata je imenovao Kopar), do 1918. austrijska (Kotar Piran), između toga francuska (1805-13), do 1943. pod Italijom, 1943-45. u Jadranskom primorju, nakon II. svj. rata u Zoni B STT-a, od 1954. u FNRJ, te u SR Sloveniji. U mlet. doba ondje su djelovali ženski benediktinski samostan sv. Katarine (spominje se 1389), koji je 1473. prešao servitima i djelovao do 1782., te minoritski franjevački samostan (1582-1787). Svjetovnu općinsku školu dobila je 1419., gimnaziju 1794. Do sred. XIX. st. Izolani su bili pretežito ribari i poljodjelci, solarstvom su se bavili za mjesne potrebe. Nastankom industrije za preradbu riba (Ampelea, Arrigoni) potkraj XIX. st. počelo se mijenjati stanovništvo po zanimanjima; razvio se radnički pokret. Do 1954. i intenzivnog iseljivanja autohtonoga stanovništva (egzodus), grad je sačuvao romanski identitet. Nakon doseljavanja stanovnika iz Slovenije i unutrašnjosti Istre razvijaju se tvornica igračaka Mehanotehnika (Mehano d. o. o.), brodogradnja (Ladjedelnica Izola d. o. o.) i prehr. industrija (Droga Portorož). Gradska jezgra značajan je urbanistički spomenik sa srednjovj. tlorisom i obrisom, nad kojom se ističe bazilika sv. Maura (proširena 1547., 1888., 1891; slike na platnu: G. da Santacroce, J. Palma mlađi, Z. Ventura) sa samostojećim zvonikom. Konvergentne ulice vode od bivših kopnenih gradskih vrata do upravnoga središta na Velikom i Manziolijevu trgu pokraj mandraća. Općinska palača (obnovljena 1642., i 1922) povezana je s osmerokutnom starom župnom crkvom sv. Marije Alietske (proširena 1553 obnovljena 1770; štukaturama u rokokou i oslikani strop). Nasuprot njoj gotička je palača Manzioli (1470), dijelom prerađena u renesansi (Lovisatova kuća). Na rubu srednjovj. jezgre ističe se kasnobarokna palača Besenghi degli Ughi (1775-81) s bogatim štukaturama i filigranski kovanim prozorskim mrežama. Cijeli grad prožima neoklasicističko i historicističko preoblikovanje srednjovj. građevina u doba naglog razvitka riblje industrije. U Izoli djeluju Splošna bolnišnica, Dom umirovljenika, Visoka zdravstvena škola, Srednja ugostiteljska i turistička škola, Scuola Media Pietro Coppo te druge ustanove tal. narodne zajednice. Razvijena je sportska djelatnost: nogomet, veslanje (Argo) i jedrenje; iz Izole je boksač Nino (Giovanni) Benvenuti, olimpijski (1960) i višestruki svj. prvak u srednjoj kategoriji.

LIT.: L. Morteani, Isola ed i suoi statuti, Parenzo 1888; J. Kramar, Izola, mesto ribičev in delavcev, Koper 2003.

M. Požeš, M. Župančič, D. Krmac, D. Tomšič


Tekst preuzet iz Istarske enciklopedije (http://istra.lzmk.hr/clanak.aspx?id=1277)


  • Rovinj